Prestolonaslednik nema presto
Svakome ko se služi srpskim jezikom (čak i ako ga malo poznaje) jasno je da je reč prestolonaslednik složenica nastala od dve reči: presto(l) i naslednik, sa umetnutim veznim vokalom -o-. Ova složenica označava nekoga, a to je najčešće sin ili veoma blizak rođak trenutno vladajućeg monarha, koji će, kada presto ostane upražnjen, preuzeti funkciju i obaveze svog prethodnika (a verovatno i neke privilegije). Za ono čime se ovaj tekst bavi, a to je jezik naših medija (čitaj: novinara) nije važno što mnogi prestolonaslednici nikada ne „zasednu na presto“ jer ih političkom borbom, spletkama i kojekavim čarlamama (pa bogme i kojekakvim oružjem što je, sasvim sigurno, najefikasnije) onemogući neko od mnogih pretendenata na upražnjeno mesto.
Za naš jezik i naše novinare važan je, ovde, naš prestolonaslednik. A njega nema jer nema ni kralјevine Srbije pa on ne može da nasledi nepostojeći tron. Karađorđevići imaju pravo da priželјkuju restauraciju monarhije i da se, politički, za nju zalažu i bore. (Ne znam da li to i čine.) Pravo je, naravno, svakog čoveka pa i svakog novinara da bude monarhista i da priželјkuje promenu političkog sistema. Ali nijedan novinar nema pravo da piše besmislice i da potomka bivše dinastije, sina svrgnutog i razvlašćenog kralјa (pravedno ili nepravedno – svejedno) naziva prestolonaslednikom. To čak može da se shvati i posprdno.
Reči imaju svoja značenja i o njima se mora voditi računa. Nedopustivo je nazivati nešto ili nekoga pogrešno jer u takvim slučajevima mediji, zapravo, prenose pogrešne, netačne informacije. A njihova je obaveza, misija i sama svrha postojanja da nas informišu. Naravno istinito. Da li se varam? Ako se varam, onda mi jedina uteha može biti to što nisam jedini.
Bilo je nekih nesuglasica u porodici Karađorđevića. Ne znam kakvih, nešto oko imovine, čini mi se, i oko prava prvenstva u samoj porodici. Nisam čitao jer me porodične neprilike te vrste ne interesuju; nikada nisam virio preko plota, ni kroz klјučaonicu, da bih saznao šta se u tuđoj kući događa niti sam ikada, ni u sebi, sudio o tome. Ne sećam se, eto, zavade među Karađorđevićima, ali se sećam da se u mnogim medijima govorilo o sukobima unutar dinastije.
Sada vas molim da mi oprostite što ponovo pišem isto: Reči imaju svoja značenja i o njima se mora voditi računa. Karađorđevići nisu članovi dinastije – oni su potomci bivše dinastije. (Bivši prvak sveta u fudbalu, Brazil, nije prvak sveta.) Pišući o bivšim predsednicima i premijerima, bivšim ministrima, bivšim sportistima i, naročito, bivšim urednicima, naši novinari nikada ne greše. Ne želim da mislim da je to zato što nema više potrebe da se umile i dodvore nekome ko je bivši. Zašto onda greše kada je reč o Karađorđevićima? E, ni o tome ne želim da mislim jer je to, što bih smislio, ružno i ponižavajuće.
Ali zašto baš novinari, više nego ostale profesije, više i od profesora, treba da vode računa o jeziku? Kratko i jasno: Zato što je njihov uticaj na narod pa i na jezik, čini se, najveći. Zašto ne smeju da se ogreše o jezik? Zato što ovakvim ogrešenjima o jezik prenose pogrešne informacije, neistine, a time izdaju sopstveni zadatak i sopstvenu profesiju.
Sa Krunskim savetom stvari stoje drugačije. Prvo, ipak, da kažem da se u ovoj sintagmi savet piše malim slovom, bez obzira na to što su neki od članova veliki lјudi. A zatim, iako „Krune“ (institucije) nema, ova organizacija stvarno postoji i stvarno deluje i kada novinari pišu o Krunskom savetu ili pojedinim njegovim članovima i kada upotreblјavaju baš ove reči, one imaju svoje puno i jasno određeno značenje. Je li to što se o Krunskom savetu piše važno za naše lјude, čitaoce, slušaoce i gledaoce, tj. konzumente proizvoda sredstava masovnih komunikacija (namerno sam napisao ovu ružnu formulaciju) neka sude urednici, novinari i dotični konzumenti. Mene se tiče jezik.