Počinje
I sad bi bilo umesno navesti one reči koje je navodno izgovorio Vinston Čerčil kada su ga za vreme Drugog svetskog rata pitali da li će ministarstvu kulture smanjiti budžet: Then what would we be fighting for? Dakle, Čerčil, kao predsednik vlade, odbija da novac predviđen za kulturu usmeri ka nečemu što je potrebnije u ratnim vremenima. Da li se ovo stvarno desilo ili ne, nije ni bitno: kultura (dakle ne estrada, već kultura) je zaista ono što čini jedan narod. (Ako uopšte želi da ga nešto čini.) Bez nje on je samo nekakva sablast koja tumara kroz hodnike istorije, dok – izgubivši se u tom lavirintu koji odzvonjava i odzvonjava… – konačno ne nestane. I koliko god to izgledalo nemoguće (naročito onima kojima je srpstvo u „bogougodnim” tetovažama svetaca ili u kakvom drugom sofisticiranom ispoljavanju ljubavi od strane „pravih“ Srba), to bi se zaista dogodilo jer istorija svedoči o smrti tolikih naroda.
I, kad bi to Gogolj napisao Revizora da nije zastupao stav da treba pisati o ruskim karakterima, da ruske lupeže i osobenjake treba staviti na pozornicu, a ne kopirati Molijera i druge zapadnoevropske komediografe? Dakle, kad bi napisao jednu od najboljih komedija svih vremena? Nikad. I kad bi to Kusturica osvojio Zlatnu palmu da nije snimao filmove o sarajevskoj periferiji i tako ponudio nešto čega nema nigde drugde? Pa nikad. I kad bi to grupa Ekatarina Velika zvučala onako moćno da nije pevala na srpskom (i da se vodila onom snobovskom logikom mnogih današnjih rok grupa kod nas koje pevaju na engleskom)? Pa zaista nikad. Međutim, jasno je da ima ljudi kojima ovo ne znači ništa. Neko je rođen da bude epigon, i da pritom s podsmehom gleda na sve okolo.
Elem, počinje. Pozorišta se konačno otvaraju. I svirke počinju. (Evo, malopre, zvao me bubnjar iz benda. Kaže da sviramo u subotu. A od oktobra nismo.) Kako će izgledati ovdašnji kulturni život (ponavljam, pod ovim ne mislim na estradne baljezgarije) posle pošasti koja nas je snašla, da mi je znati. Ali slutim: nešto će se desiti. Kao i uvek posle izlaska iz rova.
E pa, dobro došli na svirku!
Bogdan Spasić, profesor srpskog jezika