Ni reč, ni stih, ni zvuk…
Klasična podela umetnosti, kao što je poznato, podrazumeva: književnost, muziku, igru (ples), slikarstvo, vajarstvo i arhitekturu. Dakle: šest vrsta umetnosti. Film je, zbog toga, sedma umetnost (i predstavlja spoj prethodnih šest). Andrić je, koliko se sećam, književnost uvek smatrao najvećom, a na drugo mesto stavio je muziku.
Koliko je ovo vrednovanje tačno, ne znam. Međutim, kao i čovek, i umetnost (pa samim tim i umetnička sredstva, alat umetnika) sasvim sigurno ima svoja ograničenja. Kod najvećih umetnika, ta nemoć svakako je ono što ih najviše boli. Jer Zmaj davno reče:
Dok su u meni – pesme su divne,
Jovan Jovanović Zmaj
kad ih napišem – stihovi samo…
Ali, ako bismo umetnost zamislili kao nešto što postoji mimo čoveka, nešto što mu je palo s neba (a možda i jeste, jer oni koji su prema njoj ravnodušni često umetničkim dušama govore da žive s glavom u oblacima), onda ta njena ograničenja, kad je reč o čovekovim potrebama, i nisu neka naročita ograničenja. Što se kaže: Za koga je – dobro je.
Međutim, koliko god da su ograničenja s kojima se rve jedan stvaralac uzrok nezadovoljstvu, ipak, sama predanost umetničkim delima koja odlikuje pojedince (i stvaraoce i uživaoce) govori o značaju te rabote – na prvi pogled besmislene (a često i na drugi, treći…). Ali, srećom, besposličara i gluvatora oduvek je bilo dovoljno za nastanak Kulture. Čak i ako sve ovo svedemo samo na puku potrebu za uživanjem (npr. u poeziji), pa tako interesovanje za umetnost učinimo još nepotrebnijim, ipak „ta ljubav bez cilja i bez sutradana“ oduvek je neodoljivo privlačila mnoge „oblake u pantalonama“.
Ako ni zbog čega drugog, umetnost nam pomaže, uz sva ograničenja koja i sama poseduje – da prevaziđemo sopstvena. Pa tako i književnost, i pored onog Nastasijevićevog priznanja – „ni reč, ni stih, ni zvuk tugu moju ne kaza“ (danas sam sa tehničarima vazdušnog saobraćaja analizirao upravo „Tugu u kamenu“) – otvara vrata u jedan jezički prostor koji je, i pored sve sputanosti, u stvari „beskrajni plavi krug i u njemu zvezda“.
Bogdan Spasić, profesor srpskog jezika