Gluvarenje

Umetnost gluvarenja

Gluvarenje – uludo trošenje dragocenog vremena tokom kojeg putanja naše misli slobodno i lako krči pred sobom put, razgrćući naslage dosade i ne ostavljajući za sobom prtinu – jeste, dakle, nezaobilazni motiv svake mladosti: i lenje, i nezainteresovane, i plahovite, i štreberske, i pristojne, i nepristojne, i obećavajuće, i destruktivne, i stvaralačke, i tako dalje.

Ali, gluvarenje može dobiti na značaju ukoliko se naše vijugave misli, kao vlati trave na lakom vetru, nehotice obaviju oko onoga što se slučajno ogledne u našem oku tokom jedne besciljne šetnje. I to što se ogledne, ako smo dovoljno mladi (ne samo po godinama, molim vas), izgledaće lepše nego što jeste (ili nego što mu se priznaje) – jer sve što se ogleda provlači prste kroz kosu i namešta okovratnik.

Ako je pozadina gluvarenja takva da je čak važnija od osnovnog motiva slike (gluvarenja dakle), onda i samo gluvarenje negira sebe, dobija na značaju i pretvara se u – stvaralački čin. A kad je reč o uživanju u umetničkom delu (a dela arhitekture su nezaobilazna pozadina naše ulične dokolice), i samo uživanje, tj. konzumiranje umetnosti, jeste stvaranje. Jer, kad čitamo roman na primer, mi nesvesno stvaramo sliku junaka pred sobom: svaka Ana Karenjina je drugačija, i koliko god je snažno doživeli, ona ostaje maglovita, kao lik iz sna, bez jasnih crta (i pored sveg precizno datog portreta junaka), sva u slutnji i pari našeg sopstvenog ukusa i želje.

I tako, dok šetamo bez cilja i smisla po kaldrmi Radničke ulice, prolazimo pored zgrada zidanih pre rata (nažalost, ovo „pre rata“ više nije precizna odrednica), dakle 30-ih godina, a potom nailazimo, idući u pravcu keja, na primere arhitekture iz 50-ih i 60-ih. Pa skrenemo ka fakultetima, prođemo ponovo kroz primere modernizma koji čine studentski grad, pa kročimo na Liman, i bacimo pogled na dve poslednje limanske kuće iz međuratnog perioda: čika Baćina kuća na Đačkom, uz sam fudbalski teren, i restoran „Plej of“, u blizini Štranda. Te dve starice svedoče o prvom Limanu, onom koji je srušen pred najezdom moderne arhitekture 60-ih. A ako ste pritom „rođeni“ Limanac, setićete se još nekih koje su srušene u međuvremenu. Pred najezdom… pa iskreno, ne znam baš kakvih stilova. (Ovi tranzicioni „ne znam kakvi stilovi“, s početka novog milenijuma, otimaju se svakoj definiciji. Ali najveći problem nije u stilu, već u stilskom haosu koji vlada u gradu.)

A onda, gluvareći tako, nađoh se na Telepu. (Dosta više sa ovim „mi“ iz skromnosti.) I videh jednu novu zgradu, baš blizu nasipa. Moderna, tridesete. Znate na šta mislim? One zgrade što liče na brod, sa okruglim prozorima… Dakle, nova zgrada u predratnom stilu. Ka Bulevaru Evrope krenuh vidno raspoložen.
Eto to je umetnost gluvarenja.
Skromno.

Bogdan Spasić, profesor srpskog jezika