Dobitnik je dobio dva dobitnika

Znam da je naslov nejasan i ni malo novinarski. I znam da bi ovakav naslov u novinama teško naveo bilo koga da pročita tekst koji, ispod, sledi. On je neinformativan, nejasan, glup, a ne može ni biti drugačiji jer ne znači ništa. On je, međutim, gramatički potpuno ispravan, kao što je ispravna i rečenica „Kisela beba pojela onoliku Kikindu.“ koja, takođe, ne znači ništa. Pa zašto, onda, ovakav naslov?

Evo zašto:

U „Jutarnjem programu“ Televizije Beograd voditelјka govori o devojčici koja svira fagot i koja je na takmičenju muzičkih škola osvojila prvo mesto. Lepo! Hvala Bogu da se govori o uspešnim mladim lјudima (a da, pri tome, to nisu fudbaleri, pevačice, glumičice, manekenčice i slične popularne osobe)! Nije lepo, međutim, što je među nekoliko rečenica o ovoj vrednoj i talentovanoj devojčici umetnula i ovu:

 „Na takmičenjima redovno osvaja prva mesta i već je dobitnik dva laureata.“

I šta sad?

Da li treba voditelјki objasniti da latinska reč laurea (laurea corona) znači lovor (lovorov venac) i da je, nekada (kada se nije sve merilo novcem), lovorov venac bio znak pobede i jedina nagrada pobedniku? Da li treba, sledstveno tome, podučiti voditelјku da reč laureat, danas, znači dobitnik visoke nagrade? Verovatno treba ali, takođe verovatno, ova pouka neće biti od koristi. Svima nam je poznata lјubav (ne malog broja lјudi) prema neuobičajenim, zvučnim, bombastičnim rečima – „Gledajte me, čudite se!“ Poznato nam je, na žalost, i „baš me briga“ ponašanje, ne samo u novinarskom poslu. Najzad, koga je briga što je „dobitnik dobio dva dobitnika“ i što se ovakva rečenica čuje sa Javnog servisa ove zemlјe kad i oni koji zemlјom upravlјaju loše govore i, k tome još, govore besmislice.

Pre neki dan, kako je prenela televizija B 92, ministar Ljajić rekao je da „sumnja da će odluka suda da mandati narodnih poslanika pripadaju njima, a ne partijama, dovesti do prelaska poslanika u druge partije“. (Možda je rekao: druge poslaničke klubove.) Ovakav iskaz ima, zapravo, značenje suprotno onome što je „pisac hteo da kaže“. A hteo je da kaže da pretpostavlјa da će poslanici sada lakše moći da se kupuju i prodaju.

E, sad: Da li ministar ne zna da govori? Možda i ne zna; bar kod nas za obavlјanje mnogih poslova, pa i ministarskih, nije potrebna neka naročita kultura a, pogotovo, jezička. Ali zar novinar, koji je uzeo ovu izjavu, nije mogao da ispravi ministra? Ne, naravno, onda kada je to izgovorio, nego posle, kada je pisao tekst za prilog. Ili je, možda, ministar rekao kako treba ali je novinar neznalica?

Govoreći o aktivnostima Vlade i njenim nastojanjima da Srbiju uvede u Evropu jedna novinarka reče da je „cilј Srbije status za članstvo u Evropskoj uniji“. Status je nekakav položaj, neko stanje, kao što je i članstvo neko stanje, nekakav položaj. Da je ovo jedina izrečena besmislica, pomislili bismo da je to običan lapsus. Možda bismo se i malo nasmejali, a tako nam nedostaje smeha! Ali, kada uočimo količinu izrečenih (i napisanih) besmislica, onda nam i misao o mogućem lapsusu postaje besmislena.

Posebnu vrstu besmislica čine formulacije preuzete iz birokratskog jezičkog arsenala. Nedavno je pošteni deo srpske javnosti obavešten (na talasima jednog velikog Radija) da je jedan pripadnik nepoštenog dela optužen „za ubistvo u pokušaju.“

Ako je neko pokušao da nekoga ubije, a nije ga ubio, onda to nije ubistvo.

Jasno!

A, ako je neko nekoga ubio, onda to nije pokušaj – već ubistvo.

Jasno!

Raspitao sam se kod nekoliko poznanika koji se bave pravnom strukom kako je moguće da neko izgovori ovakvu besmislicu. Nisam, međutim, bio iznenađen kada su mi objasnili da ovakva formulacija (i ponovo: baš ovakva formulacija) stoji u Krivičnom zakonu. I zamislite: nikome – ni jednom inspektoru policije, ni jednom advokatu, ni jednom sudiji ne smeta što ovakva formulacija jednog krivičnog dela ne znači ništa. A da li ova besmislica smeta novinaru? Ma ne, taman posla! A da li mu smeta što nas, ovakvom formulacijom, nije informisao o onome o čemu je trebalo da nas informiše i što ne znamo da li je podignuta optužnica protiv nekog ko je ubica ili protiv nekog ko je samo pokušao, neuspešno, da postane ubica? Ne, ne smeta mu ni to. Jer, da mu je stalo do profesije, da želi da bude dobar novinar, dobar čak i onda kada nas informiše o tako jednostavnoj, a tako čestoj, činjenici da je neko optužen, potrudio bi se da ne izgovara gluposti.

Na kraju, evo jedne opasne besmislice, a zašto je opasna objasnićemo kasnije. Prvo primer (Pink):

Desio se zemlјoteres u Zubinom potoku. Iste godine desio se i onaj strašan zemlјotres na Haitiju, koji je imao jačinu od preko 8 stepeni (po Rihteru) i u kojem je poginuo veliki broj lјudi. Novinarka, sada, u sred vesti kaže:

„Zato smo istraživali da li je i kod nas moguć tako jak zemlјotres.“

„Odlično“, pomislim ja, i čekam rezultate istraživanja.

Slika: Novinarka, sa mikrofonom u ruci, pita jednu gospođu, stručnjaka za ovu oblast, da li je i kod nas moguć ovako snažan zemlјotres. Gospođa odgovara da nije. Samo to. Kao odgovor na samo jedno pitanje – samo jedna reč: „Nije.“

Kraj slike.

Opet studio. Vesti idu dalјe.

Zaista je besmisleno upotrebiti, u ovom slučaju, glagol istraživati i to još u njegovom trajnom obliku. Ali nije samo besmisleno – ovo je opasno. Zašto? Zato što nije bilo nikakvog istraživanja, što je potvrđeno i slikom i rečima, pa je, zato, izrečena tvrdnja – laž.

I još jedno pitanje:

A za koga je ova laž opasna?

Pa za novinarstvo, naravno. Jer kada narod počne novinare da hvata u laži, prestaće da izgovara one rečenice koje su, ne tako davno, bile konačan i neoboriv dokaz da je onaj koji nešto priča u pravu: „Pisalo je u novinama!“, „Reklu su na televiziji!“